U Bosnu ja vjerujem

Non Omnis Moriar

25.12.2008.

Odreknem se svega i dobijem sve

Ostali smo sami
nevjerna, sirotice moja...
Sirova drva
pršću na vatri
neće ni pomrčine ove još dugo
Svakoj priči priliči kraj
pa i ovoj, kol'ko god bila
beskrvna i hladna -
skoro će dan, pa ti vidi

Tješim te, a ne znam ni sam
čemu?

Već si se privila uz moje grudi
pa me pitaš:
Jel' ti to ječi pod prsima
dok dišeš?
To kida misli?
A ovdje gori plamteće nosiš?
A šta ruke kažu...

Kako bih te volio češće priviti 'vako
a da plači naše ne trgnu mi zjene
To ječi mi volj' - kud ne volim više
Kud zlo nije tiše...
Pogledaj mi ruke
i ubile bi za te
i stijenje komile
i nebesa morile

A kako da te spasim
od tebe same?

Zar ruke da mi vežeš
a kuća ti u plamenu?

11.11.2008.

Zvaj me!

Zvaj me
imenom!
Zemljom crnicom
i prokletstvom
kad živim
Zvaj me
krvlju!
Stisni nebesa
i speri me cijela
Zvaj me
svime
što imam

Samo oprostom ne zovi me nikad
Njega nema
mjesto svega
Zvaj me osvetom
to života je ime

to sve je što imam...


Zvaj me Bože
da nered ne činim Ti po zemlji.

11.10.2008.

Muk

Pratiš me u stopu

mada ovo nije tvoja noć

Čekaj me,

nekud dole, nizvodno

Znaćeš me

prepoznati

jer mom putu

prije će voda crvena

zaliti groblja

nego na čvrst oslonac

stat' će noga.

A i putevi su ti,

kratka vijeka

Nema na ovome svijetu

ničeg' do sjene od Boga

Ovdje i žrtva ponovo rođena bude

da bi je krvnik bolio jače

Nema, ko ni puta

ni čovjeka

kojeg bi čovjek voljeti znao...


Svo znanje

u naš muk stat' će


Voda crvena

skriti ga neće.

09.10.2008.

Najljepša si kad te nema...

Goropadna sna
otvor'te oči smrti moje mile!
Gdje to ćute planine
i mrli svjetovi boljem mjestu hrle?

Zar ću te omraziti i srcem prokleti?

Prokleti!!!

Najljepša si kad ništa ne zboriš
i kad ti niz grudi
rusa samoća do u grob pada
kad glasa ne daješ
niz bedra cvijeće samoniklo
kad vrelom rosom kupaš
a ćutiš
i nesanicu plačeš...

Da te ne dira niko,
ostani sama,
najljepša si takva
za sve i svakog
samo gled
tobom je dodir grijeh

Bože, kol'ko je volim jako
a za dobro svijeta
bolje da je nema...

______________________________

Evo nakon duže sušne pauze, nek' nešto i kažem
makar to bila i kletva za boljih vremena...


Čekajući kraj...

22.04.2008.

Odavdi do Boga

Ase leži od Bas'na sinac.

Od rođenja do panuća

sam' Bogu i Zemlji služjah

Dobro sam bio

kol'ko sam bio

A tužan prigrljah počinka

ja više sam htio.

Kad sretneš me,

Ne makni ovog biljega

ne preturaj mi kosti!

Nego, prilezi ovdje i ti...

i tebi mjesto Ona čuva

odavdi se zvijezdje bolje vide

odavdi do Boga, kraći je put.

____________________________

E ovakav epitaf hoću na kamenu. Baš ko što i sparkle jednom reče, nisu stećci tek od sebe toliki, od prostora da se bore, već od vremena. Ko da su znali stari patareni, bogumili i inim imenima prozvani, da doći će vrijeme kad će samo oni pod zemljom govoriti o trajnosti Bosne: Evo me!!! Ja sam ovdje bio kud ti sad hodiš! Evo i Bosne! Biće je do vječnosti!
15.04.2008.

Iz Staljingrada crne ptice

Te smo zime svi izginuli...
I moja braća,
I ja...
Ostale nam samo crne zastave
pod nebom
pred Pravednim
od njih ptice lijepe stvorio
sijevaju očima im gromovi
kandže britke ko handžari...
Nos'te duše perjem garavim
kad kući svojoj
mi nećemo stići!
Izgid -
svud ruskim poljima
moja braća zimom okovana
Iz bijelja, sam' fesovi
krvlji duša
piše bošnja
tuđinu...
Ko nekad, mašući budalom
ko još prij,
izgid rad' sultana...
Svukad,
sebi nit'kad
Svi izgidoše...
I moja braća,
I ja...
Bijelje skinulo crnjež
i krvlje prosu se tuđom zemljom
pod nebom
pred Pravednim...
od nas ptice stvorio
sijevaju očima nam gromovi
kandže oštre ko handžari.

__________________________

Za sve one što nad njima nikad dijaci biljege ne isklesaše...

05.04.2008.

Vječno kamenje

Idem
kamen kamenu
zemlja po zemlji
Nisam, nisam...
ja sam sjenka
ja sam sve što nisam
ja hoću biti
Idem
kamen o kamenu
pod zemljom o zemlji
Jesam, jesam...
ja nisam što bih bio
k tomu i pod kamen
ostao
Idem
kamen pod kamenom
o Bosni
o vitezovima
pod zemljom,
zemljom

Idem
vitezova pod zemljom
konja nad zemljom
a Bosne
ko kamenja...


_____________________________________

Danas eto, otiđoh do Zemaljskog muzeja. Rad' stećaka... I poslom i srcem. I svakim danom, Bogu ne mogu nazahvaljivati što sam to što jesam. I jesam...
Nek' ova bude moja posveta najvećem bosanskom pjesniku... Maku...

29.03.2008.

Pozdrav s Onoga svijeta

Čuješ li me?

O kamenje, pruće

i znamenje?

O roso, moja zelena koso

o cvijeće,

o nemoći moja

Čuješ li me?

DaBogdom te još jednom

bos hodio

pa te lica,

ko kad sam Bogu, na sedždu padati mogao

suzna milovao...

Da te makar još jednom

pronađem

rodim se i umrem

O zemljo?!

O vjetre, dahni kol'ko ti vjere

pomiluj mi ženu

i majku...

hoću kose da im udahnem miris

sasuši im plači

nek' ne tuguju za mnom

O zemljo...

gdje su mi djeca

svrate li kad?

Uči li moj Dawud

mahati sabljom?

Uče li...

Vole li...

Sjete li se?

...

O zemljo?

Kome to postelju spremaš?

-----------------------------------------------------

Evo i koji stih našoj kolektivnoj glupavosti i urođenoj nam mahani na srcu da u zaborav bacamo sve ono i sve one što iznjedriše nam šansu za život. Gledam lica, a sve godišta, mladost otkinuta od porijekla svoga, gledam prokletnike što se stide zemlje na kojoj nicaše... Bože, čime smo Ti zavrijedili pa još živih nas ima?
Pogledaj brda i dolove ove zemlje svete! Svud pravednih pod jorganima od ilovače snove od jada kriju... Pogledaj! I ja i ti i svi smo njihov krik!

Nek' im je rahmet dušama!
Nek' je salavat i selam na sve bosanske šehide...
27.03.2008.

Obećana zemlja

Nema...
Nema puta svagdašnjeg
Ovamo vi što
živjet' vam je težak put
a i kraći je
Samo pravo!
za tren, dok noćina prekrije svud
žedne li zemlje
tu iza brda
iza kamenih kuća
iza svetih
preko kletih
tu nam je doma prag!
Ne žuri sine
i ne zaklinji nebo
ne psuj zvijezde
umor pomuti vid
noćina
i hajdučije sa strance
gladni i žedni
ne vole nas sine...
Hodi ti,
pa pružaj oči
i poj se vidicima
ruke ne bacaj
ti srce njima stisni
nek' ti slabašno ne klone

tek što stignemo
sunce će dići barjake svoje...

19.03.2008.

Žena...

Pogledaj me

čovječe i ne stoj

tu gordo

ja krhkošću samo

snagu krivam

Ne tražim ni na

koljena

preda mnom

da paneš

a da me takneš

srce bi na koži

'sjetio kako kuca

pa bi bez glasa stao

pogledaj me,

Žena sam

i ničija

a svačija

i nigdje

a svugdje

Žena sam,

nježna i snena

voljena i čedna

Kad dišem, stotine

niti sa kosa mi plaču

Kad se smijem, vode

mi žubore

Kad suze tugom lijem,

čelik mi u utrobi stenje.


 

(Ova pjesma bez naslova, dio je tekstualnog obrazloženja jednog konkursnog rada (Idejno urbanističko-arhitektonsko rješenje Trg sevdaha u Sarajevu) kojeg sam u timu, zajedno sa vama poznatom Sparkle i vama nepoznatom Melihom radio nekad s kraja 2007.... :-D)

Ujedno... ovim stihovima najavljujem i Moranu... (moju drugu ovozemaljsku opsesiju: žene...)

14.03.2008.

Grijeh i kazna a sami smo krivi...

S.B.K.G.


Gle u dalj

nije čudo

nit' mora zvijezda se rodit'

ovdje svaki dan

čuda se žive.

A čudan svijet nastanio se

pa brdima dadoše imena nova

i od trgovišta nam Hram učiniše.

Pazi stranče kuda hodiš

sve kosti braće i sestara su mojih

pa putem Golgote...

Gore smo (l)Jude prokleli

što za šaku srebrenjaka

padoše na istini

Gle, i ne budi čuđen

čudni su ljudi

pa ni Velike ne pamte

Tek što nam dođu

krv svoju mjesto palmi podastiremo

a ti pazi kud gaziš:

drugdje odlazio il' ne odlazio

al' valja ti mojom ulicom proć'.



Shvatih, Sarajevo jeste Jerusalem. Na tabli mu piše: "Sarajevo, Bosanski Kralj Gradovima!"
Jeste Jerusalem, ali ne po kompleksnosti religija i kultura što ga nastanjuju. Jok! Jeste Jerusalem po priči. Po priči o nesreći u izdaji, o grijehu, o kazni i stradanju.
Sarajevo ima svoja trgovišta prerođena u hramove. Sarajevo ima svoju Golgotu. Sarajevo ima svoje Jude i svoje gore ljude. I što čudi kad drugog voli radije pored brata svog... Oni što se čude ovdje su čuđaci...
14.03.2008.

Grad gdje život je hodočašće

Slovo o Jerusalemu


Rodi me mati

još jednom ovdje

u svetome gradu

mrtav ću da pjevam...

Drugdje možda

bilo bi lijepo

Negdje tamo

možda djeca ne plaču

očevi ne ginu

i ulice im zlatom pločaju

Tamo možda,

ptice s jeseni ne sele

nekud daleko

zime se ne boje

Druge neke

na kapijama čuvari

sabljama čuvaju

Rodi me mati,

još jednom ovdje...

 

Ovdje majko,

na česmama plači teku

i ljudi tugu inatom krate

Ovdje krvi međ' kaldrmom

ko drugdje i zlata i srebra

Ovdje majko,

jer umrijeću jednom

ovdje je i Bogom ljepše...

Ne tuguj zato majko

što sjeta mi dušom mili

i što kapija

ovaj grad nema

kad dušman krene,

od zala da ga štiti

 

Pogledaj u nebo

majko

isprsili se čuvari

pa grle i bdiju

gorostasi veći od goropada

nesreće nad nama tuđe

 

Rodi me mati,

još jednom ovdje

u svetome gradu

Bogu da služim

još jednom, još više...



Pokušao bih riječi ko svjedoke uzeti, al' ne može čovjek. Priče su tuđe. Evo Jerusalemom o Saraj'vu pričam...


11.03.2008.

Neke razloge odnio je rat...

Kletva (dova za pravdom)

Sačuvaj me Bože riječi preteških

ovo razdire i tijelo i dušu

pa bolestan lijek iska, a ja

Gdje da Te tražim?

Zar da u kratkoći življenja

pravda uvijek kasni

Ovdje je Bože nema

a nadu mi očaj guta

sve stišću uspomene

bori se duša i sad bi se i u ponor

da može

i čitavu pošast u oganj da gurne

i žene i djecu a da im očevi

bez ikakve gledaju moći...

 

Sačuvaj Bože od preteških me riječi

kune srce

kune duša

Gdje si srećo, odavno te čekam...

 

Sačuvaj nas Bože bolesti tuđe,

komšija i s desna

i s lijeva

kune srce

boli duša

Gdje si pravdo, odavno te nema...


Čitav dan se dvoumih dal' da postavim stihove ove... Imam osjećaj da mi se glava raspada... Mučnima me mori.
Ubijali me u ratu. Hoće i u miru. E NEĆE, MAJKU IM SKOTNU!!!

Neka, nek' mi se inate
nek' dižu spomenike
nek' zidaju i klešu
Nek' pokazuju prstom:
Ovaj grad je silan!
Ovaj grad je ubio!
Ovaj je grad povaljao niške specijalce na Grbavici
Ovaj je grad porazio i Beograd
i Pančevo i Kragujevac i Užice...
Neka govore
Nek' pocrkaju sa riječima na...
(rekao bih "usnama" da govorim o ljudima)
Dignite taj stub vašega srama
Hoćemo i mi da se zna
Nek' svi znaju:
Sarajevo je ubijalo ubice!!!
11.03.2008.

Nema naslova... kiša će skoro...

Danas ću stihove ostaviti k'o epilog. Znajući da je ova drukčija od prethodnih objavljenih, napravih eto, mali izuzetak...
Sjećam se često, minulih godina... Prođem tijelom pored Kovača, Stadiona,... pa duša hoće da se iščupa i ječi ranama neugaslim... Prođem i Ulicom prkosa, nekad da me niko ne primijeti dok u prazninu gledam... Prođem Markalama... Prođem Tržnicom a bole uspomene...
Tek sam s kraja rata pa na ovamo počeo pisati... Tek unazad par godina, o ratu pišem... Nekad se pitam, s kojim pravom preživjeh. Nekad zastanem i osluškujem... Ko da mi eho granata u glavi bubnji, odjekuju vrisci žena i djece... pa me drži a ja nikome ne govorim.
Nekad samo Bogu obratim se, da me stalno sjeća...
Makar znam, dok boli - živim.



Dječija suza

 

Zovem Te,

Bože moj,

ovim grumenjem zemlje bosanske

što još prljave vode nije se nagutalo,

što još ništa nije iznjedriti dalo

što sevdaha nije zavoljeti stiglo

što o svom imenu nije slutilo ni znalo

što u iluzije je vjerovalo

Bože,

ovom krvlju što grli nas i veže

ko ruke djeteta što padoše

čiste od grijeha,

Bože, zvah Te,

dlanovima ovim što beživotna tijela držaše

najmilijih,

a opet ružno ne htjedoše mislit'

Zvah Te

potocima ugašenih života,

ulicama utabanim inatom,

pijacama gdje život se kupuje

kapijama koje jecajem o mladosti pjevaše

Bože, zvah Te

strahom,

zvah Te suzom,

zvah Te svjetlom dok još mogu da gledam

i zemljom bosanskom,

dok jadnom mogu da hodam...

mezarima razasutim po poljima

a tu djeca nekad se igraše,

Bože...

I na koljenima kad kleknuh

iako već prošle su godine

moj život ne živi se više,

moj život Tebi je dova

dječija suza

između zemlje i neba.
10.03.2008.

De bona, budi se...

De Ba, san joj krati Bože


Sniva Dan

stoti i tisuće

redovi naši

Bogu zakleti

budiše

al' ne bude jutra

de Ba,

san joj krati,

Bože!

Ne da mi se živjeti

ova mora

stenje

i šija me bode

de Ba,

san joj krati,

Bože!

Od usnuća

rane joj leđima mile

Prosti mi,

al' kriva nije krv kad vri

de Ba,

san joj krati...

Bože...



Kažu mi, ako će me išta otjerati u Džehennem, onda to stihovima Bosni i ženama činim... Zbog žena mi se ne gori dva puta a...
Jedno je sigurno. Nekad poželim da požuri Dan Sudnji. Zarad sebe nikad al' zarad pravde nad krivdom... Pa nek' svjetovi okupe se a ja krenem iz zemlje što Basan je zvaše...
08.03.2008.

Gdje je klonuo Mihovil???

Grad sa Raja evo pada u nevrat

 

Upregni neba preteška

pa se vini i ponesi

olovne oblake

sam...

Neka troma lica gledaju

Nekada sam, čovjek

gazio drumove Ovoga

nekad to bijaše grad

i dvor spušten sa Raja

Današnja raja...

tri tačke na svaku riječ kače

Današnja raja

ne šeta gradom –

Grad šeta u nevrat

a troma lica od olova ćute

i stoje:

Šetaj Raju da noge ne troše

pa će grijeh pokazati

gdje je

Raj.



Da li nas je napustio Mihovil??? Oni koji prate historiju Bosne, sa akcentom na period Srednjeg vijeka, znaće da je sv. Mihovil (arkanđeo Mihovil a u islamu melek Mi'kail) bio "zaštitnik" kraljevske loze Kotromanića, simbol viteštva i borbe... Bosna nema svoje mitove a ja ne smijem reći ni - nažalost... ni - srećom... jer čovjek više ne zna ni šta je devijacija našeg društva - rat ili mir.

Sve se čini da smo zaboravili mrtve vitezove a nove ne rađamo... Nek' nam Bog prosti...

Gore ispisana pjesma napisana je nedugo nakon kobnog tramvaja... Nije ni Mihovil lud da se tuče kad vitezova nema.
08.03.2008.

Dan drugi... meni još jedan, nekome noć

Gar na prstima i ljiljani

 

Na prstima gar

crni se tminilo

Bože, zar opet progutan je dan?

Prosulo se nebo

i hoćemo se igrati u ovoj mučnoj noći

ne trebaju ni halje-

ne oštri se vid ko kad mrčno je

i sve guta tam

Pišete li i ono što izustiti ne znam

pisari na ramenima mojim?

Rado bih poš'o gore

samo čekajte,

samo da još jednom

prislonim lice na ovu zemlju

i naberem ljiljana

kol'ko u ruke može stat'

pa ih grleć' ponesem Tebi

a Ti me pitaš:

Što ti je crn na prstima gar

i što nosiš, na grudima grliš

ljiljane?

Gar mi na prstima crn

da sjetim se

kad ničeg ne bude

pa mi na um padne Bosna

od milovanja tijela joj,

meni na prstima

gar ko bol crn,

a ljiljane,

sebi postelju od njih ću da položim

da mi ni tamo, ko ni ovdje

niko ne čuje

suzu kad otme se od oka.


Da se moji stihovi ne pretvore u svojevrsnu patetiku, ja nekada pišem i kritički, koliko je to moguće... Samo eto, uvijek me zanimalo... Nekad legnem, upiljim pogled u plafon i pokušam zamisliti Dan Sudnji, kolone ljudi i među njima, Bošnjane...

Nedavno sanjam, ko umro sam i sjedim u sivoj prostoriji bez vrata i prozora i nešto malo ko svjetlosti sipi s plafona i nije mi tijesno... I ustanem i taknem plafon i primijetim da mogu proći kroz plafon bez ikakvih prepreka... Propnem se kroz nekakav debeo zid crnine i izađem na površinu i pogledam oko sebe. Nit' nišan meni nad glavom, nit' nišani oko mog počivališta, već stećci... Mala nekropola stećaka na brdu i svud okolo prosule se doline i brda bosanska...

07.03.2008.

Non Omnis Moriar!

In Situ

Nek' mi Bog Svevišnji prosti,
ja nemam namjeru kuditi zakone Njegove
ja ne sumnjam...
A kad mi bude sudio
sve i da mi vatra sprlji kožu
sve i da od bola vrisnem
Znaće se:
ja drugog boga pored Njega nisam tražio
ja đavle i šejtane mrskim sam vidio
ja sam volio više neg' mrzio
ja sam vjerovao...

A kad sam lijegao na počinak
i jutrom život ko s početka ljubio
ja sam samo Bosnu očima tražio

Volim je, ko s prvog trena
volim je...
Bože...
Samo kraj nje
čovjek je čo-vijek
samo uz nju mila je bol
samo uz nju život je dar.

U Bosnu ja vjerujem!
Sve i da gorim...


S početka sam izbjegavao otvoriti ovaj blog. Nekako, nisam sebe vidio u svemu tome ali ipak... Evo za početak pjesma jedna... Nije to jedna od meni najdražih. Napisana je "na licu mjesta"... Ne volim uvodne riječi pa nek' moji stihovi budu moj genesis, moj svijet posveta mojoj Jedinoj a svaki dah moj, zahvala Bogu što sam Bošnjanin... Jer nema teže a ljepše misije...

Amer


U Bosnu ja vjerujem
<< 12/2008 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031